Nekreditni novac - NON-CREDIT MONEY

Neka mu je vecna slava !

Da, verovao je da je pronašao formulu sreće.
Uporan i uvek vaspitan u svojoj diskusiji.
Slava mu!

Citat :

Kraj vladavine novcem i kreditima

London -- Kostas Lapavitsas ugledni profesor ekonomije na londonskom univerzitetu smislio kako bi svetsko stanovništvo moglo da se oslobodi od okova novca i kredita.

Profesor Lapavitsas tvrdi da je model vrlo jednostavan i izvodljiv, kao i da su neki delovi tog modela već dobro uhodani u današnjem savremenom svetu.

"Svet posle kapitalizma bi promeni novac i kredite u takve instrumente koji će služiti narodu", navodi Lapavitsas. Ističe kako je pre svega potrebno napraviti dva vrlo važna koraka kako bi se moć novca smanjila.

Prvi se korak odnosi na proširenje snabdevanja ključnim dobrima i uslugama. Tu se misli na stanovanje, obrazovanje, zdravlje, penzije i osiguranje i ostala neophodna dobra i usluge koje bi trebale biti svima dostupne. Drugi je korak omogućavanje da informacije, mediji, muzika i druga dobra budu praktično besplatno dostupni potrošačima, i to putem interneta, piše Poslovni dnevnik.

Lapavitsas ističe kako bi time kreativni međuljudski odnosi procvetali, a veća bi se dubina dala umetnosti. To bi automatski stvorilo i veću pravednost i jednakost i povećalo interes ljudi za literaturu, muziku, pozorište i ostale segmente koji ljudskom životu 'daju boju'.

Ugledni ekonomista smatra da njegov model nije nerealističan jer, kako tvrdi, elementi ove ideje već postoje u kapitalističkom društvu, misleći time na besplatan pristup dobrima putem interneta ili zdravstveno osiguranje koje plaća država.

U tom bi novom društvu novac bio samo praktično sredstvo za računovodstvo i dostavu dobara i usluga ljudima. Takođe, novac bi pružao mogućnost izbora, jednom kada su pokrivene sve osnovne potrebe pojedinca - za odeću, hranu, odmor i sl. U slične bi se svrhe koristili i krediti.


Prema Lapavitsasovom modelu, postojale bi javne banke koje bi nudile sigurnost za štednju, a javni penzioni fondovi finansirali bi se prema izboru pojedinaca. Napominje kako moderne banke već poseduju baze podataka pomoću kojih mogu oceniti kreditnu sposobnost pojedinaca, samo što ih one danas uglavnom koriste zbog spekulacija, a to nas je i dovelo do recesije, smatra. U takvom novoformiranom društvu, informacije bi se koristile ponajpre za prilagođavanje potrošnje prema izboru pojedinca, ali bez spekulacija, navodi profesor.

On smatra kako bi se preduzimanjem ovakvih koraka mogla eliminisati toksična uloga novca u svim segmentima života, a stvarne ljudske vrednosti dobile bi svoju pravu cenu.

Kuda ide ovaj svet?

Odavno se ovakve nebuloze nisu mogle procitati. To sto je on opisuje nisu koraci, nego nepovezane ideje. Uhvatili coveka negde pijanog....

Kada bismo isprintali više novaca, cijene bi rasle, tako da nam nebi bilo ništa bolje nego što je bilo prije. Da bismo vidjeli zašto je tome tako, mi ćemo pretpostaviti da to nije istina, te da se cijene neće povećavati puno sad kad smo drastično povećali količinu novca. Razmotrimo slučaj Sjedinjenih Američkih Država. Pretpostavimo da SAD odluči povećati količinu novca na način da svakom muškarcu, ženi i djetetu pošalje omotnice pune novca. Postavlja se pitanje što će ljudi učiniti s tim novcem? Dio tih novaca će sigurno biti stavljen na štednju, dio će se potrošiti na otplatu duga kao što su hipoteke i otplate kreditnih kartica, no većina će ipak biti potrošena. Vjerojatno bi mnogima prva stvar koju bi učinili bila otići do trgovine i kupiti neki proizvod. Uzmimo za primjer trgovinu računalnom opremom i kupnju računala.
Što bi se dogodilo ako nećete biti jedini koji pohitaju kupiti to računalo? Ovo predstavlja problem za tu trgovinu računalnom opremom. Bi li bilo boje da su njihove cijene ostale iste, a da nemaju dovoljno računala za prodati svakome tko želi jedno, ili bi bilo bolje da dignu cijene? Ako pretpostavljate da bi trebali povisiti cijenu računala, u pravu ste. Vrlo je vjerojatno da će njihova odluka biti povisiti svoje cijene. Ako ta određena trgovina računalima (zajedno sa svima ostalima) odluči odmah povisiti svoje cijene, tada bi se dogodila masovna inflacija, a vrijednost našeg novca tada postaje podcijenjena.
Budući da pokušavamo utvrditi da se to neće dogoditi, pretpostavimo da trgovina računalne opreme i drugi trgovci ne povećaju cijenu računala. Da bi cijena računala ostala stabilna, njihova opskrba će morati ispuniti ovu dodatnu potražnju. Ako postoji manjak računala, sigurno je da će cijena rasti, a potrošači koji ne mogu dobiti računalo će platiti više nego što je trgovina računalnom opremom u normalnim okolnostima naplaćivala.
Za ne rastuću maloprodajnu cijenu računala, trebati ćemo proizvođača računala, koji će povećati proizvodnju kako bi zadovoljio povećanu potražnju. Dakako, to neće biti tehnički moguće u nekim industrijama, zato što postoje ograničenja kapaciteta (strojeva, prostora u tvornici itd.) koji ograničavaju koliko se proizvodnja može povećati u kratkom vremenskom razdoblju. Također nam je potreban proizvođač, ne da naplaćuje trgovca, jer bi to izazvalo povećanje cijene one iste trgovine računalnom opremom koje bi bile teret za potrošače, nego da pokuša stvoriti scenarij u kojem cijena računala jednostavno ne raste. Po toj logici mi također trebamo pojedinačne troškove proizvodnje računala koje neće rasti. To će biti teško za one tvrtke od kojih proizvođač kupuje dijelove jer će osjećati pritisak, ali u isto vrijeme će imati poticaj za podizanjem cijena kao i proizvođač. Ako proizvođač proizvede više računala, mora zaposliti ljude da mu odrade te potrebne dodatne radne sate, a taj trošak ne smije povećati jediničnu cijenu računala, inače će proizvođač morati povećati cijenu računala koju plaćaju distributeri.
Plaće su u osnovi cijene rada, odnosno satnica je cijena koju radnik naplaćuje za jedan sat svog rada. Biti će nemoguće da satnica ostane jednaka. Dio dodatnog rada može se dobiti kroz prekovremeni rad zaposlenika. Jasno je da to povećava troškove, a radnici vjerojatno nisu jednako produktivni po satu kada rade 12 sati dnevno ili kad rade osam sati. Mnoge tvrtke će morati zaposliti dodatne radnike. Ova potreba za dodatnim radnicima će izazvati rast plaća, jer će tvrtke morati ponuditi veće plaće kako bi radnici došli k njima raditi. Također, one će morati paziti da prethodno zaposleni radnici ne prestanu raditi za njih.
Kada biste dobili omotnicu punu novaca, mislite li da biste radili više ili manje radnih sati? Pritisci na tržištu rada zahtijevaju povećanje plaće, tako da se onda i cijena proizvoda mora povećati.
Ubrzo nakon velikog povećanja u količini novca cijene proizvoda će narasti zbog:
1. Ako ljudi imaju više novaca, više će novaca i trošiti, pa će prodavači biti prisiljeni povisiti cijene, da im ne ponestane proizvoda.
2. Prodavači koji ostanu bez proizvoda pokušati će ponovno pokrenuti nabavu. Oni će se suočiti s istom dilemom kao i trgovci: ili će morati podići cijene ili će se morati suočiti s nestašicom proizvoda jer nemaju mogućnosti stvoriti dodatni proizvod, a ne mogu naći radnu snagu s cijenom rada koja će biti dovoljno niska da opravda dodatnu proizvodnju.
Vidjeli smo zašto povećanje količine novca uzrokuje rast cijena. Ako bi isporuka dobara porasla dovoljno, faktori 1 i 2 bi se mogli međusobno uravnotežiti, pa bismo mogli izbjeći inflaciju. Dobavljači će proizvesti više dijelova ukoliko cijena rada i cijena sirovina ne porastu. Međutim, vidjeli smo da će se povećati. U biti, vjerojatnije je da će se povećati do te razine gdje će biti optimalno da tvrtka za proizvodnju proizvodi upravo onoliko proizvoda koliko bi proizvodili da ukupna količina novaca nije porasla.
To nas dovodi do toga zašto bi se značajno povećanje količine novca moglo činiti kao dobra ideja. Kada kažemo da bismo željeli više novca, zapravo ono što želimo reći je da bismo htjeli više bogatstva. Problem je da, ako svi imamo više novaca, svaki pojedini čovjek neće biti ništa bogatiji. Budući da isti broj ljudi trči za istom količinom dobara, prosječno ne mogu biti bogatiji nego što su bili prije.

Zanimljivo,
ova tema opet dobija na značaju...
Za to su se potrudili Švajcarci !!

Njihov referendum govori o novcu koji ne postoji!!

citat ::

Švajcarci glasaju o sudbini banaka
Građani se izjašnjavaju o izmenama kreditiranja tako da banke mogu klijentima da pozajmljuju samo „stvaran” novac.

Da li treba iz temelja promeniti način kreditiranja tako da banke ubuduće pozajmljuju samo novac „koji stvarno postoji”? Švajcarci se o tome izjašnjavaju 10. juna na referendumu. Sazvan je na inicijativu udruženja koje smatra da banke mogu da plasiraju kredite samo ako za to imaju pokriće u štednim depozitima, novcu kupljenom na finansijskim tržištima i pozajmicama od Švajcarske narodne banke. Kako piše „Fajnenšel tajms”, udruženje želi da spreči ekonomsku krizu poput one od pre deset godina kad su komercijalne banke, u potrazi za što većom dobiti, ulazile u rizik agresivno plasirajući kredite, zbog čega su na kraju na kocku stavljale i ušteđevinu klijenata.

Prema sadašnjim pravilima, manji deo depozita privatnih banaka je pokriven kod narodne banke. Švajcarci koji se zalažu za promene ističu da današnja praksa znači da svaki put kad komercijalna banka odobri kredit, ona „stvara” novac. Devedeset odsto franaka u opticaju „kreirale” su privatne banke. One to rade da bi ostvarile profit i pribavile bonuse za menadžere, tvrde u udruženju, naglašavajući da se sistem s vremenom urušava. Zato je za predlagače referenduma važno da centralna banka bude jedina odgovorna za stvaranje novčane mase i da privatne banke mogu klijentima da pozajmljuju samo novac koji su dobile od ove banke, stvaran novac koji je ona štampala.

„Draga centralno banko, seti se zašto si osnovana”, bila je jedna od poruka sa skupova inicijatora referenduma, koji su poznati i kao pokret za suvereni novac. Po njima, nevolja je u tome što banke plasiraju pare koje postoje takoreći samo u knjigovodstvu, virtuelno, što dovodi do previše sredstava za plasiranje u vidu zajmova. Ako narodna banka bude glavni kreditor umesto komercijalnih ustanova, to će, smatraju u pokretu, zaštititi ekonomiju i smanjiti inflaciju.

Vlada, parlament, sve stranke, centralna banka i bankarski lobi protive se ideji, nazivajući je „opasnim eksperimentom”. Upozoravaju da bi cena pozajmica poskupela, obim kreditiranja opao, što bi usporilo privredu i naškodilo finansijskoj industriji. „Nemojte popravljati nešto što se nije pokvarilo”, poručuje finansijska elita, tvrdeći da je svetska ekonomska kriza odavno prošla i da je švajcarska ekonomija u odličnom stanju.

Iako istraživanja javnog mnjenja ukazuju na mršave šanse za uspeh referenduma (35 odsto anketiranih je „za”, 49 odsto „protiv” i 16 odsto neodlučnih), predlog je uznemirio establišment. Strahuje se da bi, kako prenosi Rojters, i Švajcarce mogao da zahvati populistički talas koji je doveo do Donalda Trampa i bregzita. Ipak, navodi se da čak i kad bi inicijativa bila usvojena, švajcarske banke ne bi bile pogođene koliko se to čini na prvi pogled. Njihovo glavno poslovanje nije plasiranje kredita Švajcarcima, već čuvanje novca bogataša iz svih delova sveta uz zagarantovanu tajnovitost podataka.

Alpska zemlja je poznata po direktnoj demokratiji i čestim referendumima. Da bi se usvojila peticija, potrebno je samo 100.000 potpisa zbog čega je relativno lako pokrenuti inicijativu, mada su mnoge propadale. Birači su u martu glasali protiv ukidanja TV pretplate, čime su odbačeni pokušaji privatizacije javnog servisa. Prošle godine je poražen i vladin predlog da se za žene podigne starosna granica za odlazak u penziju na 65 godina. U uspešne referendume spada onaj o uvođenju kvota za radnike iz EU. Građani su pre četiri godine kazali da treba ograničiti broj evropskih radnika koji su slobodno živeli i radili u Švajcarskoj, iako ona nije članica unije. Ipak, vlada je dve godine kasnije u velikoj meri preinačila pravno obavezujuću volju birača i razvodnila pravila o kvotama. To je tada ocenjeno kao odluka Berna da ne sme da pokvari odnose sa Briselom i ugrozi pristup zajedničkom evropskom tržištu.

Narodno izjašnjavanje koje je privuklo veliko interesovanje izvan granica bilo je ono iz 2009, kad su građani glasali za zabranu izgradnje minareta. Stranka koja je izašla sa tim predlogom tvrdila je da je referendum spasao Švajcarsku od islamizacije, mada je zemlja dobila negativni publicitet u svetskim medijima. Podjednaku pažnju dobilo je i glasanje o prihodima od više od 2.000 evra mesečno za sve građane bez obzira na njihova druga primanja. Iako su Švajcarci to odbili, posle njihovog referenduma Finska je pokrenula dvogodišnji pilot-projekat obezbedivši 560 evra mesečne „plate” za 2.000 nezaposlenih, koji ne gube ovaj novac ni ako pronađu privremeni posao. Zato će svet obratiti pažnju i na poslednje švajcarsko izjašnjavanje koje bi, kako zaključuje „Biznis insajder”, moglo da inspiriše slične pokrete i u drugim zemljama.

OVA TEMA JE ZANIMLJIVA, POGLEDAJTE ŠTA JE TU
SVE PISANO JOŠ PRE NEKOLIKO GODINA....